Rezervirajte termin pozivom na broj:

Rezervirajte termin:

Intervju za Istarski.hr

tomislav2

‘Ako sam se od nečega odučio, onda je to definitivno fatalizam’

 07.12.2022 16:02

Tomislav Bišić-Pauletić iz Rovinja stručnjak je za sistemsku psihoterapiju, odnosno oblik terapije na koji dolaze parovi i cijele obitelji. Također je i glazbeni pedagog, no u razgovoru s našim sugovornikom pokušali smo se dotaći malo širih tema. 

* Imate obrt Agathosyne u kojem provodite psihoterapiju. Napisali ste na društvenim mrežama da je to starogrčka imenica ženskog roda koja označava navezanost na dobro, odnosno potragu za dobrobiti. Ali čijoj dobrobiti i na čiji račun? Ili nas to ne bi trebalo brigati?
– Obzirom da se bavim psihoterapijom onda se naziv i njegovo značenje odnosi na one koji dolaze k meni u potrazi za pomoći. Moja uloga u psihoterapijskom tretmanu je potraga za dobrobiti klijenta.

* Završili ste Školu sistemske terapije te glazbenu pedagogiju. Možete li se prisjetiti nečega od čega Vas je to obrazovanje odučilo? Možemo li saznati čega nismo svjesni?
– Mogu, i lakše mi je pretpostavljam, kao i svima onima koji su prošli višegodišnje obrazovanje, i kroz njega vlastiti rast i razvoj, nabrojati što sam naučio, ali ako bih trebao izdvojiti nešto od čega sam se odučio, onda bi to definitivno bio fatalizam.

‘Osvjestiti nesvjesno može i štetiti’

Škole iz kojih sam potekao temelje se na konstruktivističkim idejama, pa sam pod djelovanjem takvog pogleda na svijet promijenio svoj stav i odrekao se fatalizma koji je bio do određene mjere jedna od mojih karakteristika u mlađim danima.

Djelomično je moguće saznati ono čega nismo svjesni, no nesvjesni dio uma je takav, zbog toga što je potrebno da takav i bude. Nesvjesno nam je sve ono što takvim treba i biti (donekle) i dozvati u svjesnost nešto što nam je nesvjesno, može imati terapijsku funkciju, ali može i naštetiti.

* Smatrate li, kao psihoterapeut, da ljudi kroz hobije zapravo bježe od nečega?
– Hobi može kod određenih skupina ljudi biti oblik bježanja, ali smatram da je to prisutno u manjoj mjeri i kod manjeg broja osoba. Hobiji su zapravo vrlo pozitivni i oni u terapijskom, i ne samo u terapijskom smislu, mogu biti resurs.

* Koliko je za sreću čovjeka bitno zadovoljavanje potreba koje proizlaze iz činjenice da je sisavac?
– Zadovoljenje tih potreba je temeljno obzirom da smo mi definirani svojom biologijom.

* Jeste li vjernik i slažete li se s Marxovom tvrdnjom da je „religija opijum naroda“? Što mislite o Bernhardovoj izjavi: ‘Ausgerechnet der Mensch ist unmenschlich”?
– Vjernik sam, mada ne u tradicionalnom smislu riječi. S Marxom se slažem utoliko što se njegova tvrdnja odnosila na kršćanstvo u stoljeću u kojem je on živio. Religija jest u to vrijeme bila element održavanja uspostavljenog socijalnog reda u kojem su centri moći bili u ruci aristokracije, klera i visoke buržoazije koja se obogatila zahvaljujući industrijalizaciji i kolonijalizmu.

Drugi vatikanski koncil donosi promjene kojima se crkveni nauk sve više približava izvorima – Evanđelju u kojem nema mjesta starim ‘bogovima’: bogu (religija), naciji i obitelji, već je na prvo mjesto stavljen čovjek i njegova dobrobit i on kao takav ne smije biti žrtvovan za bilo koji centar moći pa tako ni za religiju, naciju ili obitelj.

Biblijske discipline i znanosti donose novo dublje razumijevanje biblijskih tekstova pa se npr. Isusove riječi „Blaženi siromašni duhom, njihovo je kraljevsko nebesko“, zbog kojeg je Marx i optužio kršćanstvo, ne tumače više doslovno kao u prošlosti. Istina je da Isus nikad siromahe nije proglasio blaženima, već je dao zadaću kršćanskoj zajednici da siromaštvo iskorijeni.

Nadanje, poruka Nazarećanina je da je jedina svetinja čovjek i da su svi sustavi moći koji ga tlače osuđeni na propast, pogotovo ako su, da citiram talijanskog biblistu Alberta Maggija, religioznog porijekla. Humanost i nehumanost postoje jer postoji i njihov nosioc i temelj čovjek, pa tako je i od svih stvari čovjek taj koji može biti najnehumaniji.

* Sociolog Norbert Elias zaključio je, ako se ne varam, da je proces civiliziranosti povezan s osjećajem srama, odnosno što više civilizacije, to više srama, tj. više potreba za samokontrolom. Vaš komentar?
– Djelom je to i istina. Mi se ponašamo uljudbeno djelomično i iz srama, zbog toga recimo, nećete vidjeti ljude da u javnosti čine stvari koje inače bez problema rade dok su sami.

* Prošli smo pandemiju, u Ukrajini je došlo do rata, cijene rastu i kupovna moć pada. Kako da se prosječni građanin s time nosi – psihički?
– Prosječni građanin je rezilijentniji – otporniji nego što mislimo, ali sve što ste nabrojali djeluje kao teret.

‘Ne znamo što nas čeka u novoj godini, ali…’

Pod teretom život postaje siviji i treba uprijeti puno više snage da bi se normalno funkcioniralo, reagiralo, radilo, radovalo, živjelo…

* Pomaže li se nekome tako što mu se kaže istina, koliko god ona neugodna bila, ili tako što mu se govori ono što pretpostavljamo da želi čuti?
– Prvo trebamo biti sigurni da ono što mi smatramo istinom, da to za drugoga ona zaista i jest, jer ukoliko to tako nije, mi potencijalno namećemo nešto što smatramo istinom nekome za koga to objektivno ona nije.

Ako ustanovimo da je naša istina istovjetna istini drugoga tada dijeljenje takve istine ima i smisla, pritom je isto toliko važan i način na koji se ta istina kaže.

* Na pragu smo nove godine. Što bi istarska javnost željela čuti, a što je istina?
– Pitanje je postoji li nešto jedinstveno, što cijela javnost želi čuti, ali ako to i pretpostavimo, onda mislim da je riječ nadanju da će sljedeća godina biti bolja od ove kojoj se bliži kraj. Godine i kalendari su ljudski konstrukti tako da ne postoji razlog da promjena u kalendaru može donijeti konkretnu promjenu na bolje ili na gore. Istina je da ne znamo što nas čeka ali nas to ne treba obeshrabriti da radimo aktivno na tome da nam u slijedećoj godini bolje bude doista bolje. (Kristian Stepčić Reisman).

Pogledajte cijeli članak

Slične objave

hrHR