Rezervirajte termin pozivom na broj:

Rezervirajte termin:

Intervju za Glas Istre

tomislav1

TOMISLAV BIŠIĆ-PAULETIĆ, TERAPEUT: Ljudi su danas puno usamljeniji nego ikad prije. Sa sve manje ljudi komuniciramo, sve manje ljudi imamo oko sebe koje smatramo bliskima

U zadnjih trideset godina je hrvatsko društvo pretrpjelo više većih potresa, od rata do nedavnog potresa u Zagrebu i na Baniji. Svi ti događaji potresaju nas kao društvo i uz njih idu ekonomske, političke i ine krize. Uz te treba nadodati i one osobne prirode koje ne fale u svakom životu. Sve to, a ponajviše beznađe i nemogućnost viđenja bolje budućnosti, ocrtavaju svakodnevicu velikog broja ljudi i to se odražava na njihovo zdravstveno stanje, ističe Bišić-Pauletić

30.07.2022 16:09 | Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO

Savjetodavni terapeut, magistar glazbene pedagogije, nastavnik, član Hrvatske komore psihoterapeuta. Tomislav Bišić-Pauletić rođen je u Puli, a osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Rovinju i Poreču. Nakon Studija glazbene umjetnosti u Puli, 2013. godine upisuje četverogodišnju edukaciju iz psihoterapije u Rijeci pri Školi za kibernetiku i sistemsku terapiju. Osam godina kasnije završava i edukaciju iz Propedeutike psihoterapije pri Bernays Visokoj školi za komunikacijski menadžment u Zagrebu. Živi i radi u Rovinju. U razgovoru za Glas Istre pojašnjava što je burnout sindrom, kako se nositi sa žalovanjem i kada treba potražiti stručnu pomoć.

– Kako ste se, kao osoba vrlo širokog interesa i obrazovanja, nakon svega odlučili za put psihoterapije? Čime ste bili osobito motivirani?

– Godine 2012. sam došao u kontakt sa kibernetikom i sistemskom terapijom, točnije sa kliničkom hipnozom čiju upotrebu uče edukanti Škole kibernetike i sistemske terapije u Rijeci. Psihoterapeut i asistent te škole me tada nagovorio da upišem edukaciju, što je meni u to vrijeme izgledalo pomalo čudno. Što ću ja glazbenik sa takvom edukacijom? No obzirom da me klinička hipnoza jako zanimala, i što mi je bilo rečeno da bih bio dobar kandidat za takav studij, odlučio sam upisati edukaciju iz psihoterapije.

– Možete li za čitatelje Glasa Istre ukratko pojasniti što je sistemska terapija?

– Sistemska terapija je u širem smislu terapija koja uzima sustave-sisteme u terapijski tretman. Obitelji, parovi su sustavi i kod sistemske terapije na terapiju odlazi cijela obitelj ili par. Kod pojedinačne terapije, sistemski pristup u užem smislu podrazumijeva to da se na osobu gleda kao na sustav per se koji je takav kakav je zato što je u odnosu sa svojom okolinom, sa drugim sustavima i da taj odnos funkcionira po određenim obrascima. Sistemski pristup terapiji uzima u obzir i okolinu u kojoj osoba postoji. Zato su sistemski terapeuti prvenstveno terapeuti koji se bave sustavima i odnosima unutar njih, a ako pri tome posebnu pažnju daju obrascima (ponašanja, osjećanja, mišljenja itd.) tada su to terapeuti kibernetičari, obzirom da je kibernetika nauka o komunikacijskim obrascima.

– Opisujete psihoterapiju kao hod udvoje. Osjećaju li se ljudi današnjice, unatoč svim tehnološkim čudima, društvenim mrežama i ubrzanom načinu života, usamljeniji nego prije? Kakva su Vaša iskustva?

– Istraživanja to i potvrđuju, dovoljno je pogledati izvješća Svjetske zdravstvene organizacije. Ljudi su danas puno usamljeniji nego u prošlosti, a razlog tomu je što je smanjena direktna svakodnevna interakcija sa drugim ljudima. Sa sve manje ljudi komuniciramo, sve manje ljudi imamo oko sebe koje smatramo bliskima, zato se i javlja osjećaj usamljenosti koji, ako postane kroničan, ima vrlo negativan utjecaj na opće zdravlje. Bez mreže bliskih i pouzdanih osoba koje nam mogu pomoći, osuđeni smo sve proživljavati sami, nemamo sa kime podijeliti sumnje, strahove, nade, pa čak i radosti, što na koncu dovodi do problema: depresije, anksioznosti itd.

– Jesu li ljudi danas daleko više u potrebi za nekom vrstom psihološke pomoći nego što to pokazuju?

– Definitivno jesu, dovoljno je osvrnuti se oko sebe i vidjeti kako ljudi žive. U zadnjih trideset godina je hrvatsko društvo pretrpjelo više većih potresa, od rata do nedavnog potresa u Zagrebu i na Baniji. Svi ti događaji potresaju nas kao društvo i uz njih idu ekonomske, političke i ine krize. Uz te treba nadodati i one osobne prirode koje ne fale u svakom životu. Sve to, a ponajviše beznađe i nemogućnost viđenja bolje budućnosti, ocrtavaju svakodnevicu velikog broja ljudi i to se odražava na njihovo zdravstveno stanje.

– Jesu li ljudi u potrebi za psihološkom pomoći još uvijek stigmatizirani u (pre)velikoj mjeri? Zaziru li neke osobe od traženja pomoći upravo zbog straha od stigmatizacije?

– Ljudi ne bi trebali uopće biti stigmatizirani zbog poteškoća bilo koje vrste, a pogotovo ako zbog tih istih poteškoća traže pomoć. Istina je da se o vlastitom mentalnom zdravlju tj. poteškoćama ne priča, jer još uvijek u širem društvu postoji ideja da, ako se dozna da vam treba terapija, ili da na nju odlazite, ili ste nekad na nju odlazili, da će vas se gledati drugačije ili da ćete čak zbog toga biti i diskriminirani. Vjerujem da određeni broj ljudi i zazire od traženja pomoći zbog straha od stigmatizacije i diskriminacije, ali i zbog vlastitih predrasuda prema pitanjima mentalnog zdravlja. Sjećam se kako nam je tijekom školovanja asistent pričao kako ga često njegovi klijenti, kad bi ga sretali na ulici, ne bi pozdravljali već bi se pravili da ga ne poznaju. Bojali su se da bi drugi ljudi posumnjali da idu na terapiju ako bi ih vidjeli da pozdravljaju psihoterapeuta. Ta priča dovoljno jasno govori o tome koliko se još moramo razviti kao društvo.

– Koliko osoba traži Vašu pomoć? Jesu li uglavnom s područja Istre ili i izvan nje?

– Ono što sam primijetio je da se više osoba javlja u određenim periodima u godini, to jest u jesen, što je i samo po sebi razumljivo obzirom da se užurbani ritam u to doba godine barem na našim područjima smiruje, pa ljudi pronalaze i više vremena za posvetiti se sebi, ali i možda zato što kada izostanu vanjski distraktori (ljeto, turisti, razni eventi itd.) ljudi ostanu sami sa sobom. Većina osoba koja traži moju pomoć trenutačno dolazi izvan Istre.

– S kojim problemima Vam se osobe najčešće obraćaju za pomoć i koje dobne skupine su najzastupljenije?

– Ljudi mi se obraćaju sa raznoraznim problemima, no anksioznost i poremećaji iz tog spektra su definitivno u zadnje vrijeme na prvom mjestu po zastupljenosti, zatim psihosomatski poremećaji, problemi u odnosima, žalovanje i tako dalje. Posebnu skupinu čine oni koji mi se javljaju da bih ih pratio u liječenju onkoloških bolesti, pa radimo na smanjenju nuspojava kemoterapije i radioterapije kao što je mučnina i povraćanje i slično. Tu je i partnerska terapija koja je na svoj način specifična. Niti jedna dobna skupina nije posebno zastupljena.

– Postoje li slučajevi gdje Vam se obraćaju prijatelji ili članovi obitelji osobe kojoj je potrebna pomoć ili Vam češće direktno dolaze oni koji su sami u potrebi?

– Postoje, ali su rijetki. U najvećoj mjeri mi se osobe ili parovi javljaju sami.

– Surađujete s brojnim udrugama. Imate li i mogućnost online terapije?

– Imam i to je u zadnje vrijeme postao gotovo dominantan modalitet rada. Takav terapijski setting ima svoje prednosti i mane. Jedna od prednosti je ta da se većina terapijskih susreta, ako ne i svi, mogu odvijati bez da klijent napušta svoj dom. S druge strane, online kontekst sužava dijapazon tehnika koje terapeut može koristiti, no kao i uvijek treba raditi sa onime što se ima, pa tako i sa radom preko ekrana.  

– Koliko je, prema Vašem iskustvu, kod nas raširen burnout sindrom koji Vam je u primarnom području rada? Osvješćuju li ga ljudi u dovoljnoj mjeri ili ga češće pripisuju “samo” prevelikom umoru?

– Burnout je sve rašireniji poremećaj. Razlog tomu moramo potražiti prvenstveno u činjenici da se ne poštuje jasno razgraničenje između poslovnog i radnog i količine posla za odraditi u odnosu na vrijeme i sposobnosti radnika da ga obave. Radno vrijeme i privatno vrijeme moraju biti jasno razgraničeni, a svjedoci smo toga kako se privatno vrijeme sve manje poštuje, posao se nosi doma, to je došlo do takvih razmjera da se na europskoj razini razmatra donošenje uredbi koje bi garantirale pravo radnicima da se u slobodno vrijeme ne javljaju svojim nadređenima. Isto tako, ako osobu stavite u situaciju da ne može ispuniti očekivanja vlastitog poslodavca, tj. da se osoba prenatrpava poslom sa nerealnim rokovima za obavljanje tog posla, onda se kroz neko vrijeme može očekivati izgaranje. Izgaranje tj. burnout prepoznajemo kao odbojnost prema svemu što predstavlja i podrazumijeva posao. To je normalna reakcija na nenormalno stanje. Posao postaje ugroza i normalna reakcija na ugrozu je povlačenje. Bojim se da pregaranje ljudi ne osvješćuju u dovoljnoj mjeri i da ga, nažalost, ne prepoznaju što može dugoročno biti opasno. Pregaranje je normalna reakcija na nenormalne radne uvjete. Pregaranje je mjerilo humanih uvjeta na radnim mjestima: što ga više ima, to su radni uvjeti općenito lošiji i obratno.

– Javljaju li Vam se i roditelji s djecom kojoj je potrebna pomoć?

– Javljaju se, ja ih u tom slučaju prosljeđujem kolegama koji su specijalizirani za rad sa djecom, osim ako nije riječ o radu sa obitelji u kojoj ima djece gdje je tada fokus rada na cijeloj obitelji, a ne na djetetu u radu jedan na jedan.

– Koji su najčešći okidači za velike promjene u životu poput otkaza, razvoda, prekida prijateljstava? Postoje li kolektivni okidači (npr. potres) ili je ipak sve individualno?

– Okidačima nazivamo sve one događaje koji uvode značajnu razliku u uobičajenom tijeku življenja. To su rođenje djeteta, smrt voljene osobe, sklapanje i rastava braka ili veze, novo zaposlenje, otkaz i tako dalje. Postoje i kolektivni okidači, naravno, već sam ranije rekao da nekim takvim kolektivnim okidačima, točnije velikom broju u relativno kratkom periodu, možemo zahvaliti i zdravstveno stanje društva. Važni su i individualni i kolektivni podjednako, no ono što je važno napomenuti je da se kod oko 75 posto slučajeva takvi negativni događaji prožive i bivaju inkorporirani u iskustva koji nas jačaju i mi se pomoću tih iskustava razvijamo i rastemo, pa tada govorimo o posttraumatskom rastu i razvoju. U oko 25 posto slučajeva može se desiti da ne uspijemo naći adekvatne resurse unutar nas samih kako bismo proživjeli traumatski događaj, pa nam taj događaj pravi dugoročne probleme. U tom slučaju je potrebna pomoć terapeuta kako bismo i to iskustvo nadišli, uspješno integrirali i iz tog iskustva izvukli materijal sa kojim ćemo se dodatno razviti i rasti kao osobe.

– Je li depresija moderna bolest današnjice? Mora li svaka anksioznost vremenom prerasti u depresiju?

– Ja bih prije rekao da je depresija prije reakcija na neljudsko okruženje u kojemu se nalazimo. Bolesno je okruženje, depresija je normalna reakcija na takvo okruženje. Što je više ima, što smo depresivniji, to je okruženje neljudskije. Što se tiče anksioznosti koja prerasta u depresiju, činjenica je da u određenom postotku iz anksioznosti može proizaći depresija, ali to ne mora uvijek biti slučaj. Važno je prepoznati znakove anksioznosti i potražiti pomoć.

– Postoji li opravdano očekivanje da će ljudi, zbog globalnih realnih i irealnih strahova, sve češće zapadati u stanja poput anksioznosti i depresije?

– Vjerojatno da, ali treba računati i na ljudsku otpornost – rezilijentnost koja nije mala.

– Ima li žalovanje neke svoje faze i mora li svaki pojedinac proći kroz svaku od njih da bi se nosio s gubitkom?

– Žalovanje je prirodni proces sa kojim reagiramo na gubitak. Kada govorimo o gubitku, prvo što nam padne na pamet je smrt voljene osobe, no žalovati se može zbog bilo kojeg gubitka koji i nije nastao smrću. Žalujemo za izgubljenim partnerom sa kojim smo prekinuli vezu, za izgubljenim poslom itd. Žalovanje nije linearan proces, što znači da se njegove faze ne izmjenjuju uvijek istim predodređenim redoslijedom. Obrazac po kojem se faze javljaju (šok i nevjerica, tuga, ljutnja, uviđanje gubitka, depresivna faza i prihvaćanje) je vrlo osoban. Intenzitet faza žalovanja ovisi takoreći o važnosti onoga što smo izgubili. Svako je žalovanje jedinstveno i nije rečeno da se mora nužno proći kroz sve faze.

– Postoje li rani znakovi koje osoba može prepoznati da bi na vrijeme potražila psihološku pomoć?

– Dobro je potražiti pomoć svaki puta kada nas život stavlja pred važne stvari takoreći, ali pomoć je potrebno potražiti kada osjetimo da smetnje utječu negativno na svakodnevno funkcioniranje. Ako se vratimo na prethodno spomenute depresiju i anksioznost tada treba napomenuti da se svi mi s vremena na vrijeme možemo osjećati napeto, potišteno ili tužno. Pomoć treba potražiti ako zbog te iste napetosti i tuge ne možemo normalno funkcionirati i ako ta stanja potraju duže od par tjedana.

– Pretpostavljam da Vam glazba uvelike pomaže u shvaćanju ljudske psihe. Koristite li je u terapiji?

– Zapravo i ne previše. Glazba je moja prva ljubav, ponekad ali rijetko je koristim kao zvučnu kulisu tijekom terapijskog rada. Tijekom studija i učenja hipnoze kao alteriranog stanja svijesti u kojem se odvija terapijski rad mi je, doduše, iskustvo muziciranja bilo od velike pomoći. Prepoznao sam vlastita alterirana stanja svijesti (bivanja u hipnozi) tijekom muziciranja kao ista onima u kojima sam se nalazio kad bi sam bio u hipnotičkom transu tijekom vježbi tj. praktikuma u psihoterapijskoj školi ili tijekom terapijskog rada u transu.

Pogledajte cijeli članak

Slične objave

hrHR